... je nekadašnji profesionalni triatlonac. 1984. godine diplomirao je na koledžu za kiropraktiku u Los Angelesu, a 1987. proveo je godinu dana i Indiji proučavajuci ajurvedsku medicinu. Putuje širom svijeta i podučava načela Tijela, duha i športa u školama, poduzećima i drugim organizacijama zainteresiranim za zdravlje duha i tijela. Douillard je ovlašteni dobavljač Američkog savjeta za vježbanje (ACE-American Council on Exercise). Trenutačno vodi privatnu Ajurvedsku kliniku u Boulderu, Colorado.
Autor je djela: Tijelo, duh i šport (Body, Mind and Sport), Dijeta tri godišnja doba (The 3-season diet) i Savršeno zdravlje za djecu i odrasle (Perfect Health for Kids)
Web odredište: www.lifespa.com
*****
Ovaj članak objavljen je u časopisu Piramida!
NEW AGE SPORT
piše Adrian Predrag Kezele
"Tijekom svih godina mojih pokušaja da postanem što je moguće bolja sportašica isprobala sam različite metode treninga i programa. Svima im je zajednička bila jedino iscrpljenost. Ni jedna od tih metoda nije uzela u obzir najvažniji dio treninga - samo tijelo. Prolazite kroz proces, bez obzira na bilo što. Nije važno kako se osjećate, samo zagrizite i sprintajte, izdržite i trčite još koji kilometar, patite i satima vozite bicikl, i, Bože moj, morate još podići sve one utege!" Tako je Martina Navratilova započela svoj predgovor knjizi Johna Douillarda Tijelo, duh i šport, izražavajući svoje nezadovoljstvo suvremenim metodama treninga. Nekoliko godina ranije, baš usred igračke krize u kojoj se našla, njena ju je povremena trenerica Billie Jean King, inače jos jedna legenda svjetskog tenisa, upoznala s programom koji nosi neobičan ali privlačan naziv: Nepobjedivi športas. Autor programa, John Douillard, i sam nekadašnji sportaš profesionalac - bavio se triatlonom - strukturirao ga je na osnovi proučavanja drevnih vještina iz Indije i Kine. Douillard je objedinio načela ajurvede i suvremenog športa, povezao tjelesni, mentalni i duhovni vid fitnesa te ponudio program pomoću kojeg, tvrdi on, svaki pojedinac, amater ili sportski profesionalac, može razviti svoje sposobnosti do neslućenih visina i postići rezultate o kojima se sanja.
Douillardovom programu sasvim sigurno nema ravnog na ovom planetu barem po tome što obećaje vrhunske rezultate uz jedan uvjet kojeg obvezno treba zadovoljiti. Taj uvjet je NENAPORNOST. Da, dobro ste pročitali, vrhunski rezultati, maksimum svojih sposobnosti, a uz lakoću kojom obično prošećete od svoje kuće do mjesta na kojem vam je parkiran automobil.
Sportaši koji se svakodnevno doslovno ubijaju napornim treninzima ne bi li poboljšali svoje rezultate za koju stotinku sekunde, vjerojatno će na ovo reagirati nevjericom. Također, rukom će odmahnuti džogeri i rekreativci, a vjerojatno i prosječan gradanin s viškom kilograma koji zna koliko je teško potrčati za tramvajem ili se popeti stepenicama na peti kat. Ako su takve sitnice toliko naporne, kako bi se vrhunski rezultati mogli postići nenaporno?
Dakle, takva je reakcija prirodna, ali nemojte donositi zaključke prije nego pročitate cijeli članak, a još bolje Douillardovu knjigu. Njegove su tvrdnje argumentirane, ne samo teorijom već i praksom. Navratilova ovako završava svoj predgovor:
"...John Douillard je različit. Kod njega slušate svoje tijelo - ono će vam točno reći što trebate činiti. Koristim program Johna Douillarda već osam mjeseci i nikad se nisam osjećala bolje. Još uvijek naporno radim, ali sada dozvoljavam da tijelo određuje ritam. Kao rezultat toga osjećam se dobro, izgledam dobro i sve je u meni uravnoteženo - osjećajno, mentalno i tjelesno djelujem u ravnoteži."
Martina Navratilova samo je istaknuti primjer uspješne primjene programa Nepobjedivog športasa. Među Douillardove uspjehe spadaju mnogi američki športasi poput triatlonca Scotta Moline, svjetski poznate body bilderice Joanne Arnold Madden, tenisačice Gigi Fernandez, košarkašice Nancy Kalil, mnogih američkih bejzbolaša koji su u nas nepoznati, ali i mnogobrojnih amatera koji su primjenjujući Douillardov program postigli rezultate o kojima nikad nisu ni sanjali.
Podrijetlo nepobjedivog sportaša
Osnovna zamisao programa je povezanost duha, tijela i duše, uz naglasak na razvoju skrivenih unutarnjih sposobnosti koje postoje u svakom čovjeku. Na taj način ovaj sportski program zapravo postaje program samorazvoja. I doista, kao što je to slučaj sa gotovo svim "novim" pristupima, i ovaj ima svoje korijene u drevnim civilizacijama.
Danasnje vježbanje, ako nije profesionalno, uglavnom je potaknuto zeljom za boljim zdravljem. Međutim, još u vrijeme drevne Grčke na vježbanje se gledalo nešto drukčije. Povjesničar Ksenophan je rekao: "Nijedan građanin nema pravo da na podrucču tjelesnog vježbanja bude amater; dio njegove profesije kao građanina je da bude u dobroj kondiciji." Dodao je k tome kako je sramotno da čovjek odraste, ne upoznavši ljepotu i snagu za koju je njegovo tijelo sposobno.
Sudeci po Ksenophanu većina nas bi se trebala sramiti. Teško da smo spoznali makar i djelić onog za sto smo sposobni. U drevnim kulturama vježbanje je bilo dio mnogo veće zagonetke. Izvorni Kung Fu majstori, primjerice, provode sate i sate, ne u svladavanju vještine lomljenja cigli, vec u otkrivanju svog punog potencijala - kako bi postigli ono što nazivaju prosvjetljenjem.
U drevnoj Indiji nastala je Dhanurveda. Dhanur znaci luk ili strijelac, a veda je znanje. Izraz Dhanurveda uglavnom se odnosi na borilačke i ratničke vjestine. Međutim, u njoj su opisane osnove tjelesnog vježbanja, natjecanja i športa. Medutim, naglasak uopće nije na tjelesnom, već na duhovnom.
U Mahabharati je opisano kako je jedan od najvećih boraca svih vremena, Arđuna, primio instrukcije od boga Indre o tome kako uporabiti najmoćnije oružje kojim će pobijediti bilo kojeg protivnika. Dostupnost tog oružja nije ovisila o Arđuninoj snazi ili tjelesnoj pripremljenosti već o stanju njegove svijesti.
Kad se govori o duhovnom ili mentalnom vidu športa, obično nam na um padnu istočnjačke borilacke vjestine. Postoje određene naznake da se većina njih razvila iz indijske Dhanurvede. Prije otprilike tisuću četiri stotine godina, indijski svećenik Bodhidharma prešao je Himalaje da bi Budino učenje prenio u Kinu. Na svom se putu zaustavio u samostanu Shaolin, u provinciji Honan, u središnjoj Kini. Njegovo se podučavanje u hramu Shaolin tradicionalno smatra izvorom borilačkih vještina u Kini. Nedavno su u zidovima hrama otkrivene dvije knjige koje se pripisuju Bodhidharmi pa je ova tradicija dobila na značaju.
Legenda kaže da je Bodhidharma - kojeg su kasnije u Japanu nazivali Daruma - podučavao oblik budizma za razvoj duha i tijela poznat pod nazivom zen. Svećenicima u hramu Shaolin Bodhidharma je objasnio da će ih podučiti tehnikama za razvoj tjelesne i duhovne snage kako bi mogli svladati Budin Put, ali je ubrzo otkrio da su tjelesno slabi i nesposobni pratiti njegovu obuku.
Njihov život u samostanu bio je usmjeren na unutarnji vid života - na duh, ili dušu - a malo su pozornosti posvećivali zdravlju i snazi tijela. Bodhidharma ih je podučio da se, iako se Budina poruka tiče duše, tijelo i duša ne mogu odvojiti. Nije moguće obučiti jedno, a da se ne obuči drugo.
Tjelesne tehnike koje je Bodhidharma podučavao nisu imale svrhu svladavanja neprijatelja, već integrirani razvoj tijela, uma i duha. Rabći te metode, zapisane u drevnim Ekkin sutrama, svećenici Shaolina postali su slavni zbog svoje fizičke i duhovne snage, hrabrosti i odvažnosti.
Poruka zen-budizma, prenesena iz vedske civilizacije iz Indije u Kinu, a kasnije i u Japan, govorila je o tome da se prosvjetljenje ne postiže samo tihom, netjelesnom kontemplacijom. Zen-budizam je način zivota, koji se može provoditi bilo kada - kao što kaže poznata zen izreka - dok se nosi voda i dok se cijepaju drva. Ili, buduci da suvremeni čovjek rijetko nosi vodu i cijepa drva, dok se trči za tramvajem ili igra nogomet.
Kad se postigne posebno stanje svijesti o kojem podučava Dhanurveda i zen, kao čudom, nošenje vode i igranje nogometa postaju duhovne aktivnosti. Osobi koja to postigne otvaraju se vrata neograničenih izvora energije i inteligencije pa ona, štogod radila, to radi savršeno.
Tajna uspjeha: kozmički doživljaj zone
To posebno stanje svijesti u suvremenom športu ima svoj naziv - zona. Zona je najtraženije sportsko blago. To je mjesto na kojem se nalazite kad sve radite savršeno, kad je svaki pokret uravnotežen i svrhovit, kad lopta ulazi u gol ili koš baš kako vi želite, kad kontrolirate svoje pokrete ali, čini se, i pokrete protivnika.
Profesionalni športaši su svoj posao izvježbali do maksimuma. Međutim, razlika između dobrog ili čak odličnog profesionalnog športaša i istinske zvijezde je koliko često ili koliko dugo on ili ona mogu biti u zoni.
Poznati nogometaš Pele opisao je svoje iskustvo zone u autobiografiji pod naslovom Moj život i predivna igra (My Life and Beautiful Game): "Usred utakmice osjetio sam čudnu smirenost koju prije nisam doživljavao. Bila je to neka vrsta euforije. Osjećao sam da bih mogao trčati cijeli dan bez umora, da bih mogao prevesti loptu pored bilo koga iz protivničke momčadi ili pored svih njih zajedno, da bih gotovo mogao proći kroz njih tjelesno. Bio je to čudan osjećaj, meni dotad nepoznat. Možda se radilo o samopouzdanju, ali i prije sam mnogo puta osjećao samopouzdanje, a nije bilo tog čudnog osjećaja nepobjedivosti." Svi znamo da je Pele prolazio pored protivničkih igrača kao da ih nema. Nije to bio samo osjećaj, bila je to stvarnost u kojoj smo svi sudjelovali.
Svaki vrhunski športaš zna što je doživljaj zone, mada ga možda ne zove tim imenom. Primjerice, sljedeća iskustva nisu uzeta iz knjige Johna Douillarda već iz jedne od emisija o NBA igračima prikazane na HRT u svibnju 1994. godine.
Chuck Person: "Kad ste u "zoni", sve je lako i želite samo igrati. Dati koš, vratiti se, uzeti loptu i ponovno zabiti. Shvatite da vas nitko ne može zaustaviti!" Mark Price: "Ne događa se to često. Ali kad se dogodi znate da ce svaka lopta ući. To je vrhunski osjećaj!" Dana Barros: "Osjećaj je neobjašnjiv. To je kao da sami sebe gledate na usporenom filmu." Dany Manning: "Tada je sve u vašim rukama. Kad ste u "zoni", kao da ste Bog!"
Zona je dakle športsko iskustvo koje nadilazi granice bilo kojeg drugog doživljaja - to je kozmičko, božansko iskustvo! Zona je čisti zen, čisto savršenstvo! U opisima zone možemo prepoznati tipična duhovna iskustva nalik novodobnim ili meditativnim. Primjerice, doživljaj blaženstva, ugode kojoj nema premca, iskustvo svjedočenja (gledanje sebe na usporenom filmu!) te osjećaj savršenog djelovanja (nitko vas ne može zaustaviti!) koje prelazi u gotovo nadnaravni osjećaj božanskog (sve je u našim rukama!).
Prisjetite se tvrdnje s početka članka; tvrdnje o NENAPORNOSTI kao uvjetu postizanja vrhunskih rezultata. Nadam se da je ta tvrdnja sada jasnija: u zoni nema napora, sve je lako. Prema tome, kaze Douillard, put do nje mora biti jednako tako lak. Naprezanje, bol, muka, znoj i sve ono što povezujemo sa športom, samo su pogreške nastale zbog našeg neznanja o vlastitoj naravi.
Fiziologija zone
Bilo bi neobično da tako snažan doživljaj nema svoje fizioloske značajke. U početnim istraživanjima koje je proveo, Douillard je došao do nekih zaključaka o fiziologiji zone koje je vrijedno istaknuti jer ukazuju na moguće metode kojima bi se zona mogla postici po volji. Najvažnije je to da se primjećuje nazočnost i subjektivnih i objektivnih značajki lakoće i udobnosti. EEG obrazac zone potvrduje da se osoba osjeća opušteno, a ritam disanja, srčani ritam i osjećaj naprezanja znatno su nizi u usporedbi s klasičnim vježbanjem, dok su postignuti rezultati vježbe isti ili bolji.
Na grafikonu B mozete vidjeti tipični obrazac moždanih valova koji se očekuje tijekom vjezbanja. To su beta-moždani valovi, zajednički svim aktivnostima uz otvorene oči, kao što su razgovor, jelo, šetnja ili vježbanje.
Grafikon A pokazuje obrazac moždanih valova koji je očigledno skladniji. Moždani valovi zabilježeni grafikonom A uglavnom su alfa-valovi. U usporedbi sa grafikonom B koji oslikava duh pun misli, grafikon A povezan je sa stanjem duha koje je opuštenije i staloženije. Alfa-valovi se mogu pronaći tijekom sna, stanja duboke opuštenosti, biofidbeka i meditacije.
Ono sto je neobicno za grafikon A jest činjenica da su alfa-valovi nastali tijekom vježbanja, a zapravo su znakoviti za stanje u kojem je misli malo, a duh i tijelo su opušteni. Čini se da bi to mogla biti neuroloska slika onoga što športaši ponekad zovu "stanje bez misli" u kojem se sve zbiva, a da o tome ne mislite. To je stanje veoma važno jer tijekom sportskih aktivnosti, naročito tijekom natjecanja, nema vremena za razmišljanje. Ukoliko se prava akcija ili reakcija, pravi pokret, jednostavno ne pojave, prekasno je. Zbog toga športaši tako često treniraju. Ako nešto učinis tisuću puta, možeš se nadati da tijekom igre neće biti misli koje će te ometati.
Osim EEG valova, za zonu je znakovit smanjen ritam disanja i srčani ritam. Vjerovali ili ne, jedan od Douillardovih ispitanika (potpuni amater) trčao je 27 kilometara s prosječnim rezultatom od 3 minute i 45 s na 1000 m, uz ritam disanja od 12 do 15 u minuti i srčani ritam od 120 otkucaja u minuti!
Ako vas ovo nije zapanjilo pokušajte pretrčati samo 1000 metara s tim rezultatom. Ako to i možete, vjerojatno će vam srčani ritam porasti na više od 160 otkucaja u minuti. O disanju ne treba ni govoriti: prosječni ritam disanja tijekom odmora je 18 udisaja u minuti - dakle viši nego što je kod tog čovjeka bio kad je trčao! U ovom trenutku već bi nam u glavi trebalo zazvoniti zvonce: "Hej, ako može on, mogu i ja!" To je upravo ono što nam John Douillard želi reći.
Nebo kao granica
Oko 150 km južno od Phoenixa u Arizoni žive Tarahumara Indijanci, meksički starosjedioci koji posjeduju nevjerojatnu vještinu trčanja. Tarahumara trče od svog prvog do posljednjeg koraka - to im je način života. U trčanju mogu pobijediti jelena ili konja; mogu s lakoćom pretrčati 80 do 160 km dnevno, a čak do 240 km naizgled bez napora. Poznati su po tome što mogu pretrčati 70 - 80 km uz vrlo kratke zastoje. Što je najljepše, kaže se da su to bolji što su stariji - mladićima su uzor njihovi djedovi kao najvještiji trkaci. Prije nekoliko godina Tarahumare je posjetila grupa američkih istraživača. Htjeli su da Indijanci trče 40 km, maraton - trku koju su smatrali najzahtjevnijom. Indijanci su se smijali i odmahivali rukom - za njih je to bila dječja igra.
Zahtijevalo se da Indijanci trče preko grubog, izuzetno kamenitog terena usred vreline meksičke pustinje. Trčali su prosječnom brzinom od oko 10 km/h u što su se ubrajale i pauze tijekom kojih nisu ni jeli ni pili. Nakon trčanja istrazivači su ih u nevjerici pregledavali, dok su oni samo stajali, dišuci potpuno normalno i nenaporno. Srčani ritam im je u prosjeku bio oko 130 otkucaja u min, a krvni pritisak, koji je ionako bio nizak na startu, sada je bio jos niži! Znanstvenici su zaključili da to što su vidjeli nije u dosegu ljudskih mogućnosti! A ipak, Tarahumara Indijanci su uvjerljivo ljudi, bez nekog super gena ili posebnih fizičkih značajki.
U Arizoni je poznata ova šala: Jednom je neki turist, vozeći se u automobilu, naišao na Tarahumara Indijanca koji je trčao i ponudio mu da ga preveze do mjesta kamo se uputio. Tarahumara je odgovorio: "Ne hvala, žuri mi se."
Ne bi bilo dobro da se ovakva postignuća smatraju mističnim ili čarobnim. Čovjek je, tijekom povijesti, znao odnjegovati slične moći. Postoje starosjedioci u planinama Anda u Južnoj Americi, čije su sposobnosti trčanja slične onima u Tarahumara Indijanaca. Sveci u Himalajama žive doslovno od korijenja, na nadmorskoj visini od 4500 m, na temperaturi i vremenu na kojem bi se vi i ja smrznuli. Pleme Hunza u Pakistanu poznato je po svojoj dugovječnosti. Jogiji i zen majstori ponekad mogu bez disanja i uz smanjeni metabolizam obaviti posao koji zahtijeva izuzetnu snagu i izdrzljivost.
Nama se obicno čini da su te pojave prisutne samo među svećenicima i majstorima borilačkih vještina koji su se odrekli suvremenog načina života i odabrali povlačenje. Međutim, ljudske su mogućnosti neograničene i svatko tko to želi, može postići isto. Znanstvenici tvrde da ljudi rabe samo 0,01% potencijala svoga mozga. Prevedeno na ekonomsko nazivlje, preživljavamo s 1 dolarom dok u banci imamo 10000. Računalo koje bi bilo sposobno obrađivati isti broj obavijesti kao i neuroni ljudskoga mozga, zauzelo bi zgradu od 100 katova veličine republike Hrvatske!
Ukoliko prihvatimo konzervativne procjene - ljudski mozak sadrzi 100 milijardi neuronskih spojeva. (Neki znanstvenici sada tvrde da se veze među moždanim stanicama mogu procijeniti brojem 2 potencirano na milijardu.) To znači da mogućih mentalnih stanja ima više nego atoma u svemiru - zbog čega nije vjerojatno da bi nam išta bilo nemoguće. Reakcije duha i tijela odvijaju se fantastičnom brzinom. Brzina poruka koje mozak šalje tijelu i koje prima natrag mjeri se tisućinkama i desettisućinkama sekunde. Postoje dokazi da svaka naša misao trenutno utječe na svaku našu stanicu!
Oprema koja nam je potrebna za maksimalnu integraciju duha i tijela vec je ugrađena u nas. Kad bismo je mogli samo malo bolje koristiti, športska postignuća bi se pomaknula daleko izvan granica za koje sada vjerujemo da su normalne. S obzirom na naše mogućnosti, čudno je da smo ikad izvan zone, a ne to što smo ponekad u njoj.
