Svibanj je 2002. godine. Odlazim s prijateljicama u posjetu Udruzi "Spas" u Varaždinu kako bi donirala novac za pomoć u izgradnji novog azila za napuštene pse koji se danas nalazi na obali Drave u Varaždinu i brine za oko dvjestotinjak pasa i podosta mačaka.
U povećem dvorištu pasja graja. Ima ih svakakvih. Malih, velikih, čistokrvnih, mješanih, štenaca i onih starijih koji su odavno izgubili nadu da će ih netko povesti svojoj kući.
Razgovaramo s gospođom koja brine o svima njima i koja nam govori da im je veća pomoć od doniranja novaca ako udomimo nekog psa. Nećkam se iako oduvijek želim psa, ali s obzirom na posao koji je vezan uz česta putovanja, čini mi se nemogućim imati kućnog ljubimca. A osim toga, ne želim psa koji bi živio na dvorištu već psa koji bi postao član obitelji.
Tada gospođa Tanja odlazi u jedan od boksova i donosi malu, iscrpljenu, prestrašenu kujicu, imemom Kora. Onako smrdljivu i prljavu stavlja je u moje krilo. I tad se dogodilo: ljubav na prvi pogled. Stavila je svoju umornu glavicu na moje rame i ostala.
Odvezli smo je kući. Toliko je zaudarala da smo morali otvoriti sve prozore na automobilu da se ne pogušimo do Čakovca. Stigavši u novi dom, okupali smo je, a onda je nekoliko dana samo spavala, jela, spavala i jela. Već smo mislili da nešto s njom nije u redu koliko je mogla spavati. A potom je ubrzo postala aktivni član naše male zajednice.
Pomagala je u uredu sortirati smeće
Otvarala pakete knjiga.
Mazila se i čuvala u krilu, za radnim stolom, onako kako to samo psi znaju.
Ljubomorno čuvala svaku pristiglu pošiljku u ured.
I tada, jednog dana, susjedov je pas preskočio ogradu i Kora je uskoro dobila mlade. Bilo ih je osam štenaca, sve jedan slatkiji od drugog: Saba, Sita, Tobi, Step, Nero, Vita, Tara i Korina.
Dva mjeseca u uredu je bio cijeli urnebes, a potom smo ih udomili širom Hrvatske.
S nama je ostala Saba, malena crnka, prekrasnih očiju i s nogama trkačice.
Danas nas njih dvije neprestano uveseljavaju raznim dogodovštinama, ljubavlju koju dijele s nama i međusobno.
Kora je položila ispit najupornijeg "prosca hrane" za stolom.
A Saba je naupornija "vrebačica" na ptice u krošnjama.
Kad krećemo na put, gotovo uvijek idu s nama.
Pa da bude sigurna da je nećemo ostaviti, Kora uskoči u prtljažnik odmah čim otvorimo vrata.
A ne, ne, ne vozi se ona u prtljažniku,
ima svoje mjesto na zadnjem sjedalu, ovako samo osigurava svoju voznu kartu.
I tako su njih dvije postale prave dame koje jako dobro znaju uživati u lijepom vremenu u dvorištu.
Prije nekoliko mjeseci i Adrian je udomio psića pa sad Saba i Kora imaju i muško društvo. Od malenih je nogu veliki šarmer, hrabrica i veseljak kakvi već biglovi jesu. Pa se naša pseća obitelj povećala za još jednog člana: malenog Cosma.
Njihovo prisustvo promijenilo je naše živote i učinilo ih kvalitetnijim. Veselje, radost, ljubav, kvalitete su tih malih bića koje nesebično dijele sa svima nama kao i sa svima koji dođu u Dvostruku dugu. A da ne pričamo da su savršeni podsjetnik na život u sadašnjem trenutku.
Stoga vas u njihovo i naše ime pozivam da pružite dom, ako ste u mogućnosti, nekom napuštenom biću kojih u azilima za napuštene životinje ima na stotine i uveselite život i sebi i njima. Nećete požaliti, uvjeravamo vas. Uzmite malo vremena i pogledajte web stranice Udruge Prijatelji iz Čakovca, www.prijatelji-zivotinja.org
