Kraj je 1991. godine. Nemirne godine. Nalazimo se na skupu za svjetski mir u Puli. Pet stotina nas iz cijelog svijeta. Dok bombe padaju na Vukovar, Dubrovnik, Osijek i ostale gradove strepimo hoće li Pula nestati u eksploziji ogromnih skladišta oružja i municije.
Razmišljamo što dalje. Ako i sve prođe mirno, nešto se mora učiniti. Svijet je otišao predaleko. Susjed napada susjeda, prijatelj prijatelja, a braća su na različitim stranama bojišnice.
Nestale su ljudske vrijednosti - ljubav, tolerancija, mir, sklad, suosjećanje.
Prilazi nam David, sudionik skupa iz Engleske. Poziva Adriana, Sandu i mene na vožnju čamcem do obližnjeg otočića. Pristajemo s čudnim unutarnjim osjećajem znakovitosti njegovog dolaska.
Automobilom odlazimo do malene lučice, iznajmljujemo čamac i vesla i krećemo. Hm, krećemo? Zapravo se vrtimo u krug dok nas valovi nose na drugu stranu lučice. Ne ide nam veslanje. Nasukavamo se između usidrenih brodica i ne preostaje nam drugo nego zatražiti pomoć iskusnih ribara što su čistili svoje mreže na obali.
Izlazimo van, a nebo se odjednom smračilo dok su tamni oblaci prekrili svod.
Do automobila smo došli potpuno mokri, iako veseli, prepričavajući i opisujući naše veslačke sposobnosti.
Tek što smo sjeli u automobil i krenuli natrag prema hotelu, granulo je sunce. Krajičkog oka vidjeh u retrovizoru prekrasan prizor. Zaljev ispred "Histrie" (hotela u kojem smo bili smješteni) okupan suncem, a preko njega dvije duge. U svoj punini duginih boja.
Sjetih se tada proročanstva jedne pulske vidovnjakinje od neki dan: "Kad se nad Istrom budu pojavile dvije duge, u Pulu će doći mir."
I doista, sljedećeg dana JNA se predala i napustila Pulu bez ijednog ispaljenog metka. Dok su svi slavili, naša su srca još uvijek bila osupnuta znamenjem s nebesa, a jedna je tvrtka upravo dobila svoje ime: "Dvostruka duga".
