Na osnovi zamisli Daniella Quinna. Pripremio A.P. Kezele
Predavanje održano u Zagrebu 03.12.1999, Rijeci 08.12.1999, Osijeku 14.12.1999
Ukupni broj posjetitelja: oko 500
U mladosti me vrlo privlačilo razdoblje šezdesetih godina. U godinama kad se počinje razmišljati o smislu života i o tome što bi se moglo učiniti da svijet postane boljim i ljepšim mjestom za život, revolucionarne zamisli, kao i veliki pokreti koji su ih širili, izgledale su nepovratno izgubljene. "Osvijestio" sam se u sedamdesetima jer sam u šezdesetima bio još dijete.
Razmišljajući tada o vremenu koje je prošlo, čak sam osjećao zavist što sam se rodio prekasno. Šezdesete su bile godine kad se svijet budio. Hipi pokret, rock glazba, komune, seksualna revolucija, filozofija s istoka, sloboda, razbijanje granica - uzbudljivo vrijeme u kojem bi bilo zanimljivo živjeti. Bilo mi je žao što sam "zakasnio" na zabavu. U sedamdesetima većina je revolucionarnih zamisli zamrla. Djeca cvijeća su se umorila od slobode ili su možda jednostavno ostarjeli, a njihovi su ih roditelji prestali financijski pokrivati. Uglavnom, otkačene glave su se uozbiljile i shvatile da moraju zarađivati za život ako žele preživjeti. Revolucija je prošla, a svijet se nije bog zna kako promijenio.
Priznajem ipak, kako god to neobično zvučilo, da je u meni uvijek tinjala neka nostalgija za vremenima koja uopće nisam proživio. Primjerice, volio bih preživjeti - iskusiti - Woodstock. čini mi se da u godinama koje su slijedile nikada nije bilo tako usmjerene energije, takve želje i entuzijazma, tako izražene namjere da se nešto učini.
Nešto, bilo što, samo da je drugačije. Jer ovako kako je, nije dobro. Ali, Woodstock je prošao bez mene i bez moje generacije. Šezdesete su prošle i, iako su ostavile traga, nisu promijenile svijet. Zapravo, nisam žalio za šezdesetima: žalio sam za zamislima, za energijom, za shvaćanjem i željom da se nešto mora učiniti. Sve što sam ikada u životu činio bilo je pokrenuto potragom za promjenom svijeta. Čak iako nisam znao kakvoj to promjeni težim, ona je bila prvobitni i najvažniji pokretač svih mojih aktivnosti. Zato se ne treba čuditi što mi je srce zaigralo kad sam prije nekoliko godina naišao na knjigu koja počinje malim oglasom kojim je netko nudio svoje "usluge". Oglas je glasio:
Učitelj traži učenika. Uvjet: žarka želja za spašavanjem svijeta.
Prijaviti se osobno.
Ah, da, vi već znate kako je završila ta priča. Knjiga Ishmael pojavila se u izdanju Dvostruke Duge, 1997. godine. Mnogi od vas su je pročitali, mnogi su bili oduševljeni; ali, isto tako je istina da je mnogi nisu u potpunosti razumjeli.
Ono što ne znate je promjena koju je ta knjiga pokrenula u meni. Nestalo je nostalgije za prošlim neproživljenim vremenima. Prestalo mi je biti žao što sam rođen "prekasno". Shvatio sam da to nije istina. Rodio sam se baš na vrijeme da doživim i sudjelujem u možda najvećoj revoluciji do sada! Ne, najzanimljivije godine nisu prošle; zabava je pred nama i tek što nije počela. I zamislite: trajat će sljedećih desetak godina! Da, mogu slobodno reći da je Ishmael bila najvažnija knjiga u mom životu, a da su sljedeće knjige Daniela Quinna promijenile moju sudbinu, a nadam se da će i sudbinu svijeta.
................................................................................
Međutim, krenimo redom. Pročitavši oglas, glavni lik knjige Ishmael najprije prolazi kroz krizu koja me jako podsjeća na neke od mojih razmišljanja. Da li je uopće moguće spasiti svijet? Može li se to? I nije li sva ta priča o spašavanju gubitak vremena? Zabluda namijenjena budalastim entuzijastima? Evo što prolazi njegovim umom nakon što je pročitao oglas.
Navod iz knjige Ishmael:
"Žarku želju da spasi svijet! O, to mi se svidjelo. To je zaista bilo krasno. Žarku želju da spasi svijet - da, to je sjajno. Do podneva će nesumnjivo dvije stotine budala, glupana, tupoglavaca, tikvana, čudaka i probranih bedaka i maloumnih stajati u redu na objavljenoj adresi, spremni predati sva svoja ovosvjetska bogatstva za rijetku pogodnost da bi sjedili do nogu nekome guruu koji na sva usta najavljuje da će sve biti dobro samo ako se svi preobrate i od srca zagrle svoga susjeda.
Pitat ćete se: zašto je ovaj čovjek tako ozlojeđen? Tako ogorčen? To je pošteno pitanje. Zapravo, to sam pitanje i sam sebi postavljao. Odgovor nas odvodi unazad u vrijeme prije dvadesetak godina, kada sam se zanosio šašavom zamisli da je ono što ponajviše želim u ovome svijetu... pronaći učitelja. To je točno. Zamišljao sam da želim učitelja - da trebam učitelja. Da mi pokaže kako se čini nešto što bi se moglo nazvati... spašavanje svijeta.
Glupo, ne? Djetinjasto. Naivno. Jednostavno. Nezrelo. Ili samo u osnovi tupo. Kod nekoga tko je tako očigledno normalan u drugim vidovima, to zahtijeva objašnjenje.
Dogodilo se ovako.
Tijekom dječje pobune šezdesetih i sedamdesetih godina, bio sam upravo toliko odrastao da razumijem što su ta djeca željela - namjeravali su svijet izokrenuti naglavce - i upravo dovoljno mlad da povjerujem kako bi zapravo mogli uspjeti. To je istina. Svakoga jutra kad bih otvorio oči, očekivao sam da je novo doba počelo, da je nebo svjetlije plavo, a trava svjetlije zelena. Očekivao sam čuti smijeh i vidjeti kako ljudi plešu ulicama, i to ne samo djeca - svi! Neću se ispričavati za svoju bezazlenost; trebate samo poslušati pjesme da biste shvatili kako nisam bio osamljen.
A onda, jednoga dana kada sam bio usred odrastanja, probudio sam se i shvatio da novo doba nikada neće početi. Pobuna nije ugušena, samo se izrodila u pomodne izjave. Da li sam mogao biti jedina osoba na svijetu koju je to razočaralo? Koju je to zaprepastilo? Činilo se da je tako.
Činilo se da su svi mogli prijeći preko toga ciničnim cerenjem koje je govorilo: "Pa, što ste zapravo i očekivali? Nikada nije bilo ničega više od ovoga sad i nikada neće ni biti. Nitko ne namjerava spasiti svijet, jer nikome nije nimalo stalo do svijeta, bila je to samo hrpa budalaste djece koja su puno pričala. Nađite si posao, zaradite novaca, radite do šezdesete, a tada se preselite na Floridu i umrite."
Nisam to mogao tek tako odbaciti, i u svojoj sam nevinosti mislio da tamo negdje mora postojati netko (it) tko posjeduje neku nepoznatu mudrost koja bi mogla raspršiti moje razočarenje i zaprepaštenje: učitelj.
Ali, naravno, nije ga bilo."
Nije bilo učitelja koji bi nas podučio spašavanju svijeta. I kako stvari stoje, neće ga ni biti. Zašto? Jer nam za to nije potreban učitelj. Dovoljni smo sami sebi. Ipak za volju knjige te održavanja napetosti, ali i kao vrlo djelotvorna simbolika, dogodilo se da je učitelj koji je dao oglas jedan gorila.
Također, dogodilo se da taj učitelj ne podučava meditaciji, životnoj filozofiji, promjeni svjetonazora, uravnoteženju čakri i duhovnom razvoju. Ishmael podučava povijest. Ali, kakvu povijest!
Vidite, da biste mogli promijeniti svijet - i tako ga spasiti - morate najprije znati što je pogrešno u tom svijetu te po mogućnosti kada je ta pogreška nastala.
Zato Ishmael podučava povijest. Simbolika gorile je vrlo vješto izabrana jer zamisli o kojima knjiga govori izgledaju ne-ljudske. Naravno, kasnije se utvrđuje da nisu ne-ljudske, već samo ne-civilizacijske, odnosno ne-kulturalne u smislu suvremenog čovjeka.
Preskočit ću detalje Ishmaela - na posljetku ne predstavljamo danas tu knjigu; zapravo, po našem običaju predstavljanje knjiga mnogo je više od toga - radi se o izlaganju novih zamisli, često onih kojih u knjigama ni nema, ali koje se iz njih razvijaju - i prijeći na poantu o kojoj Ishmael želi da razmislimo.
Svaka kultura živi prema određenim zamislima koje neki sociolozi danas naživaju "memima". Mem - to je za društvo poput gena za tijelo. Nositelj inteligencije koja je pasivna, ali iz koje se sve drugo razvija.
Dakle, ako je nešto pogrešno u našoj kulturi onda mora postojati neki "mem" koji je za to odgovoran. Ishmaelu je bio draži način podučavanja u kojem je svojeg učenika natjerao da sam dođe do zaključka, ali mi danas nemamo toliko vremena, pa ćemo jednostavno izreći taj mem:
Svijet je stvoren za čovjeka koji ga mora osvojiti i njime vladati. Pod vladavinom čovjeka svijet bi mogao postati rajem, samo što je čovjek u osnovi pokvaren, ima svoje mane, pa ga je potrebno ispravljati ne bi li se ipak uspjelo u stvaranju raja.
Svijet je stvoren za čovjeka. Koliko puta smo čuli tu misao? Koliko tisuća sati je potrošeno na svakog od nas ne bi li nam se usadila upravo ta rečenica? To je izvedeno vrlo uspješno jer oni koji su nam to radili - naši roditelji, učitelji i svi ostali - nisu ni za trenutak sumnjali da je to tako.
Razmislite samo: bez obzira na vjeru - sve vjere tvrde da je čovjek stvoren na sliku Božju, znači da je i svijet ovdje za čovjeka - bez obzira na politička uvjerenja - komunisti, jednako kao i nacisti, socijalisti ili kapitalisti, čvrsto vjeruju da je svijet ovdje za čovjeka - bez obzira na obrazovanje - znanstvenici također, baš kao i obični priposti ljudi, uopće ne sumnjaju da je čovjek stvoren da bi vladao svijetom - svi, doslovce svi ljudi u našoj kulturi, ni ne razmišljajući o tome, u praksi žive upravo taj mem: svijet je ovdje za nas, mi ga moramo osvojiti i činiti s njim što već poželimo. Svijet nije ovdje zbog komaraca ili tigrova ili žaba, zar ne? Svijet je ovdje zbog ljudi. Točka.
Nemojte ni pomisliti da Ishmael podučava ekologiji. Ni slučajno. Ni blizu. Čak i najzadrtiji ekolog još uvijek misli da je svijet ovdje za čovjeka; razlika je u tome što ekolog želi paziti na svijet, pa čini prilagodbe ne bi li zaštitio život na planetu. Zaštitio od cega? Od provođenja istog mema. Dakle, iako osvješten, ekolog je ipak samo još jedan Uzimatelj. On ne mijenja mem. Samo štiti život na planetu od tog mema.
Evo sada sam izrekao riječ koju Ishmael koristi za nas, civilizaciju koja provodi ovaj strašan mem u praksi: Uzimatelji.
Uzimatelji uzimaju, naravno. U ovom slučaju radi se o uzimanju svijeta od drugih vrsta života. Radi se o sveobuhvatnom širenju čovjeka zbog kojeg naš planet postaje pustoš, a dnevno izumire 200 životinjskih i biljnih vrsti (ponovit ću ako niste dobro čuli, dnevno izumire dvije stotine životinjskih i biljnih vrsti).
Dobro, reći ćete, to je strašno, ali ako malo pripazimo, stvari se mogu izmijeniti. Osim toga, zar nije u prirodi čovjeka da se širi, razmnožava i napreduje?
Ako tako pitate upravo ste - ponovo - izrekli onaj mem koji nas, a s nama i cijeli planet vodi u propast. Dakle, odgovor je ne. Nije u prirodi čovjeka da se širi i neograničeno razmnožava. To nije u prirodi ni jedne vrste. Osnovni zakoni ekologije kažu da će vrsta koja tako čini prije ili kasnije izumrijeti. Uništit će sebe na ovaj ili onaj način.
Naša je greška što pretpostavljamo da su ljudi izvan ili iznad tog zakona. Međutim, istina je da je u "prirodi" naše kulture da se širi i neograničeno razmnožava. To je mem koji nas vodi.
I što sad? U čemu je razlika? Razlika je u tome što mi nismo čovjecanstvo. Ima i drugih osim nas. Bilo ih je mnogo dok ih nismo gotovo u potpunosti istrijebili. Postojale su i još uvijek postoje, mada rijetke, kulture koje ne vodi isti mem kao i našu. Takve kulture Ishmael naziva Ostaviteljima.
Njihov mem nije poput našeg. Oni ne žele osvojiti svijet. Oni ne misle da je svijet stvoren samo za njih. Svi znamo kako je predstavnik jedne od posljednjih kultura Ostavitelja, poglavica Bik koji sjedi, reagirao na ponudu bijelog vođe koji je želio kupiti zemlju od Indijanaca. To je bilo nezamislivo. Nezamislivo za Ostavitelje. Ali, i te kako zamislivo za Uzimatelje.
................................................................................
Jedan dio mema kojim se rukovode Uzimatelji, odnosi se i na nastanak naše kulture. Na ostavitelje gledamo kao na primitivne narode. Izgleda nam da se čovječanstvo naše kulture razvilo NAKON primitivnog, plemenskog života. Kao da je to jedini i isključivi cilj evolucije.
Zapravo moramo krenuti još dalje. Uzimatelji, dakle mi, smatramo da je evolucija zapravo zastala nastankom čovjeka.
Navod iz Ishmaela;
(Dijalog izmedu učitelja i učenika):
"Da li je svekoliki kozmički proces stvaranja došao svome kraju prije tri milijuna godina, upravo ovdje na ovoj maloj planeti, pojavom čovjeka?"
"Ne."
"Da li je čak i planetarni proces stvaranja došao kraju prije tri milijuna godina pojavom čovjeka? Da li se evolucija zaustavila škripeći gumama samo stoga što je stigao čovjek?"
"Ne, naravno da ne."
"Pa zašto si to onda tako rekao?"
"Pretpostavljam da sam to tako rekao, stoga što se tako priča."
"Tako se govori među Uzimateljima. To ni u kom slučaju nije jedini način na koji se može ispričati."
"Dobro, sada to shvacam. Kako bi ti to ispričao?"
Ishmael je kimnuo prema svijetu s onu stranu prozora. "Da li bilo gdje u svemiru vidiš i najmanji dokaz da je stvaranje došlo kraju rođenjem čovjeka? Da li igdje tamo vani vidiš i najmanji dokaz da je čovjek vrhunac prema kojemu je stvaranje težilo od svojih početaka?"
"Ne. Čak ne mogu ni zamisliti kako bi izgledao takav dokaz."
"To bi treblo biti očigledno. Kada bi astrofizičari mogli izvijestiti da je temeljni stvaralački proces svemira zaustavljen prije pet milijardi godina, kada se pojavio naš Suncev sustav, to bi dalo barem nekakvu podršku tim zamislima."
"Da, shvaćam što mislis."
"Ili kada bi biolozi i paleontolozi mogli izvijestiti da je stvaranje vrsta prestalo prije tri milijuna godina i to bi bilo znakovito."
"Da."
"Ali znaš da se nijedna od ovih stvari nije zaista dogodila. Daleko od toga. Svemir je nastavio kao i prije, planet je nastavio kao i prije. Čovjekovo pojavljivanje nije izazvalo veću uzbuđenost od pojave meduze."
"Sasvim točno."
Evolucija se nikad ne zaustavlja. Pa se tako neće zaustaviti ni na čovjeku. A posebice ne na jednoj zalutaloj kulturi.
Dalje, Uzimatelji smatraju da su Ostaviteljski narodi, koji su obitavali Zemlju tri milijuna godina primitivni te da pripadaju nekakvoj zamišljenoj PREDpovijesti. Naravno, prema Uzimateljskim mitovima, povijest je počela nastankom Uzimatelja, prije nekoliko tisuća godina.
Čime bi drugim i počela?
I to je taj Veliki Zaborav iz naslova današnjeg predavanja. Zaboravili smo kako je sve počelo. Zaboravili smo da je naša kultura bila samo jedna od mnogih drugih, ali da je vremenom prevladala sve ostale. Evo kako to Quinn kaze u Priči o B.
Navod:
"Ono što je u Velikom Zaboravu zaboravljeno nije činjenica da su se ljudi razvili iz neke druge vrste. Nema ni najmanjeg razloga pomisliti da su paleolitski ljudi ili mezolitski ljudi pretpostavljali da su se razvili. Ono što je zaboravljeno u Velikom Zaboravu bila je činjenica da su, prije dolaska poljodjelstva i naseljeničkog života, ljudi bili živjeli na sasvim različit način.
To objašnjava zašto razvoj evolucijske teorije nije izložio nešto o Velikom Zaboravu. Evolucija s njim zapravo nije uopće bila povezana.
Paleontologija je bila ona koja je izložila Veliki Zaborav (i to bi bila učinila čak i da nikada nije bila postavljena nikakva teorija evolucije.) To je učinila pokazujući neupitno jasno da su ljudi prisutni mnogo, mnogo, mnogo prije bilo kog zamislivog datuma sadnje biljki i početka civilizacije.
Paleontologija je neuvjerljivom učinila zamisao da su čovječanstvo, poljodjelstvo i civilizacija svi počeli otprilike u isto vrijeme.
Povijest i arheologija čvrsto su ustvrdile da su poljodjelstvo i civilizacija stare samo nekoliko tisuća godina, ali je paleontologija nesumnjivo utvrdila kako je čovječanstvo staro milijune godina.
Paleontologija je onemogućila pretpostavku da je čovjek rođen kao poljodjelac i graditelj civilizacije. Paleontologija nas je prisilila da zaključimo kako je čovjek bio rođen kao nešto sasvim drugačije - kao sakupljač i bezdomni lutalica - a to se u Velikom Zaboravu bilo zaboravilo.
Maštu golica pitanje što bi temeljni mislioci naše kulture bili napisali da su znali kako su ljudi savršeno dobro živjeli na ovom planetu milijune godina, bez poljodjelstva ili civilizacije, da su znali kako poljodjelstvo i civilizacija ni izdaleka nisu urođeni ljudima."
Drugim riječima, naša civilizacija, takva kakva jeste, samo je jedna od mogućih civilizacija na ovom planetu. Nikako i nipošto jedina, najvažnija i najbolja. Uzgred rečeno to je još jedan od memova po kojima naša civilizacija živi. Pretpostavljamo da postoji samo jedan ispravan način života - NAŠ način. Čak i ako nismo zadovoljni tim načinom opet tražimo JEDAN, onaj pravi, ispravni način života.
Quinn ispravno zamjećuje da u Ostaviteljskim narodima ne postoje proroci i božji izaslanici. To je izum Uzimatelja. Njima je potreban netko tko će im reći kako da žive. Sve Uzimateljske religije misle da su jedine ispravne. Svi pripadnici Uzimateljskih religija, a to vrijedi i za duhovne pokrete, misle da su pronašli ono pravo, jedino ispravno. To je zato što živimo po memu Uzimatelja. Jednostavno se ne možemo oteti njegovim očitovanjima u našim mislima i ponašanju. S druge strane, Ostavitelji žive po drugačijem memu. On glasi:
Ne postoji jedan jedini ispravni način života.
Ne postoji jedan jedini ispravni način života. Jednostavno. Jasno. I evolucijski ispravno.
Uzimatelji su se odvojili od evolucije prije, recimo, deset tisuća godina i počeli graditi našu civilizaciju. Mi smo njihovi potomci. Međutim, to smo zaboravili. Ono što mislimo je da smo cilj i svrha evolucije te da naš način života predstavlja najbolji mogući, barem za sada, te da ga samo moramo usavršavati i nastaviti se kretati u istom smjeru. Umjesto da se smatramo jednom od mnogih mogućih kultura, mi mislimo da smo jedina. Tako se ponašamo te smo proteklih stoljeća uništili sve ostale ljudske civilizacije.
Sve teškoće i nedaće koje smo natovarili na vrat sebi i planetu proizvod su naše promašene filozofije. Međutim, to nije proizvod čovječanstva samog, ili čovjeka samog. Čovjek nije kriv. Kriva je jedna jedina kultura. A to su jako dobre vijesti. Evo kako to kaže Quinn u Priči o B:
"Da smo mi samo čovječanstvo, tada bi sve grozne stvari koje kažemo o čovječanstvu bile istinite - a to bi bile jako loše vijesti. Da smo mi čovječanstvo samo, tada bi sva razornost pripadala ne jednoj zalutaloj kulturi, nego čovječanstvu samom - a to bi bile jako loše vijesti. Kada bismo mi bili čovječanstvo samo, tada bi činjenica da je naša kultura osuđena značila da je samo čovječanstvo osuđeno - a to bi bile jako loše vijesti. Da smo mi čovječanstvo samo, tada bi činjenica da je naša kultura neprijatelj života na ovoj planeti značila da je čovječanstvo samo neprijatelj života na ovoj planeti - a to bi bile jako loše vijesti. Da smo mi čovječanstvo samo, tada bi činjenica da je naša kultura iskrivljena i krivo oblikovana značila da je čovječanstvo samo iskrivljeno i krivo oblikovano - zaista loše vijesti.
Žaluj, čovječanstvo, ako smo mi čovječanstvo! O, žaluj u užasu i očaju, ako su bijedna i zavedena stvorenja naše kulture čovječanstvo samo!
Ali mi nismo čovječanstvo, mi smo samo jedna kultura - jedna kultura od stotina tisuća koje su živjele svoju viziju na ovoj planeti i pjevale svoju pjesmu - a to su prekrasne vijesti, čak i za nas!
Da smo mi čovječanstvo kojemu je potrebna promjena, tada bismo bili nesretni. Ali nije čovječanstvo ono kojemu je potrebna promjena, potrebna je samo... nama.
A to su jako dobre vijesti."
................................................................................
Kažimo nešto o Priči o B (ipak je to nova i vrlo zanimljiva knjiga).
Moram priznati da smo otprilike godinu dana oklijevali s objavljivanjem ove knjige. Razlog? Nije financijske naravi iako bi mogao biti s obzirom na stanje u prodaji knjiga. Razlog je taj što se u Prici o B, Quinn pomalo obrusava na religiju, a to je u kulturi Uzimatelja vrlo osjetljiva stvar.
Glavni junak knjige je svećenik koji od svog reda dobiva zadatak da prouci poducavanja nekog čovjeka. Zanimljivo je to što je zadaca dobivena pod pretpostavkom da bi taj čovjek mogao biti Antikrist.
Svećenik odlazi u Europu, pronalazi "okrivljenog" i pristupa njegovom krugu ucenika. O tome izvjestava svoje nadredene. Međutim, u tom procesu u njemu samom se dogada promjena. Shvaca kako se njegovi stavovi mijenjaju, a kad B-a (tako ga naživaju, slovo B je od engleskog blasfemy a srecom se u nasem jeziku jednako tako prevodi: bogohulnik) ubijaju, svećenik dolazi do najveće spoznaje u svom životu: B nije bio vazan kao osoba, već kao ideja. Na posljetku i on sam postaje B.
Zašto se religija osjeća ugrozenom od Ishmaelovih i B-ovih zamisli? Izmedu ostalog i zato jer je religija ta koja nam kaze: idite i mnozite se. Prema svim vazecim i najvećim religijama imati mnogo djece nije samo pitanje preživljavanja već čak ispunjavanja vjernicke duznosti. Naravno, kad tako glasi jedan od prvih bozjih zakona: idite i mnozite se dok ne ispunite svijet.
Međutim, kao što smo rekli, to je samo pogresan i vrlo smrtonosan mem koji upravlja kulturom Uzimatelja.
Nas je već sada daleko previše nego bi nas moralo biti. Kao što to Quinn kaze, Uzimatelji vrlo djelotvorno pretvaraju biomasu planeta u ljudsku masu - zapazite okrutnu istinu u tim rijecima: pretvaramo biomasu planeta u ljudsku masu!) - koje ćemo se na kraju morati rijesiti u krvi i klanju.
Razlog, kojeg sada nećemo detaljno objašnjavati je poljoprivredna revolucija koja je omogucila sjedilacki način života. To samo po sebi nije lose da se nije ponovo umijesao onaj Uzimateljski mem.
Uglavnom, pretjerana ekspanzija ljudske mase se mora sprijeciti po svaku cijenu. Ima nas 6 milijardi. Taj će se broj udvostručiti za desetak godina. Zatim će se ponovo udvostručiti za tri godine. I to će biti to.
više neće biti mjesta. Da li shvacate što to znači? Za 13 godina od sada dolazi kraj svijeta. Neumitno. Sasvim sigurno. Ne možemo nikud pobjeci.
Ne mora doci meteor, potresi ili neka druga kozmicka katastrofa. Jednostavno ćemo istisnuti sami sebe. Nemojte se nadati da će se stvari izmijeniti same od sebe. Neće, ako nešto ne učinimo. Najgluplja stvar koju možemo učinit je nastaviti se mnoziti poput ludih zeceva. Prestanite s tim i usmjerite se na promjenu načina razmišljanja. Usmjerite se na stvaranje nove paradigme u ponasanju koja će promijeniti svijet.
Moram se sada vratiti na revoluciju o kojoj sam govorio na pocetku. Ta revolucija mora uspjeti. Za razliku od one u sezdesetim godinama, mi više nemamo vremena. Ako ne uspijemo, ljudi će se pridruziti dinosaurima. Ne mislim da će život propasti, samo ljudi. Ali, buduci moja, nekako mi je draga ljudska vrsta i zbog toga se zbog nje brinem. Ali, nije mi draga nasa civilizacija. Ona se mora promijeniti. I to je revolucija o kojoj govorim. Jako je, iznimno i životno važno da se svatko od nas pridruzi toj revoluciji.
Optimista sam i vjerujem da ćemo uspjeti "spasiti" svijet. Također se veselim godinama koje dolaze. Bit će vrlo zanimljive. Nove ideje će privlaciti sve više ljudi. Rasti će kolicina energije i entuzijazma.
Nastat će nova vizija i novi razlozi za život. Nase pokoljenje će ili biti posljednje na ovom planetu, ili će biti pionir jedne nove revolucije i novog razdoblja. I u jednom i u drugom slucaju, vrijeme u kojem živimo je iznimno. Dakle, zabava pocinje!
Daniel Quinn u svojim knjigama Ishmael i Priča o B (kao i u knjizi Moj Ishmael koju nismo objavili, ali možda hoćemo ako uvjeti budu povoljni) uglavnom ocrtava problem te na taj način mijenja nas pogled na svijet.
Međutim, u svojoj najnovijoj knjizi Izvan civilizacije: sljedeca velika pustolovina čovječanstva on nudi i rjesenja. Dakle, što učiniti? Kako promijeniti svijet? Kako zaustaviti propast prema kojoj idu Uzimatelji te sa sobom vuku i cijeli planet?
Da bismo razumjeli njegove prijedloge poslusajmo najprije prispodobu kojom u Ishmaelu opisuje stanje nase civilizacije.
Navod iz Ishmaela:
"sjećas se kako su Uzimatelji pokusavali naučiti letjeti?. Nisu zapoceli razumijevanjem zakona aerodinamike. Nisu poceli teorijom utemeljenom na istraživanju i brizno smisljenim pokusima. Jednostavno su sagradili naprave, gurnuli ih sa stijena i nadali se najboljem. Zelio bih do u sitnice slijediti jedan od tih ranih pokusaja. Pretpostavimo da je taj pokusaj učinjen u jednom od onih prekrasnih naprava koje su se pokretale papucicama, sa pokretnim krilima, utemeljenom na pogresno shvaćenom pticjem letu.
U pocetku leta sve je u redu. Nas je buduci zrakoplovac odgurnut s ruba litice i udaljuje se na nozni pogon, a krila njegovog vozila pokrecu se kao luda. On se osjeća izvanredno, u zanosu. Doživljava slobodu zraka.
Međutim, ono što ne shvaca je da je ta naprava aerodinamicki nesposobna za let. Jednostavno nije u skladu sa zakonima koji omogucuju let - ali on bi se nasmijao kad bismo mu to rekli. On nikada nije cuo za takve zakone, o njima ništa ne zna. Pokazao bi nam ona pokretna krila i rekao: 'Vidis? baš kao ptica!' Bez obzira na to, što god on mislio, on ne leti. On je slobodni predmet koji pada prema sredistu Zemlje. On ne leti, nego slobodno pada.
Srecom - ili, prije bi se reklo na nesrecu po nasega zrakoplovca - izabrao je jako visoku liticu s koje je pokrenuo svoju napravu. Njegovo je razocarenje daleko u vremenu i prostoru. Evo ga u slobodnom padu, osjeća se izvanredno i sam sebi čestita na svome uspjehu. Nalik je čovjeku u vicu koji za okladu skace sa prozora devetnaestoga kata. Dok pada pored desetog kata, kaze sam sebi: 'Pa, do sada je dobro!’
Evo ga kako slobodno pada, doživljavajući zanos onoga što smatra da je letenje. Sa svoje velike visine može vidjeti kilometrima naokolo, i nešto što vidi pokreće njegovu znatiželju: tlo doline istockano je napravama nalik njegovoj - nisu slomljene, jednostavno napustene.
’Zašto’, pita se on, ’te naprave nisu u zraku umjesto na tlu? Kakve bi to budale napustile svoje zracne naprave kada u njima mogu uživati slobodu zraka?' Pa, dobro, hirovi manje nadarenih smrtnika privrzenih Zemlji nisu njegova briga. Međutim, pogled u dno doline skrenuo je njegovu pozornost na nešto drugo. Kao da ne odrzava svoju visinu.
Zapravo, čini se da se Zemlja uzdize prema njemu. Pa, ne brine se mnogo o tome. Na kraju, sve do sad njegov je let bio potpuno uspjesan i nema razloga poradi kojeg ne bi i dalje bio uspjesan. Mora samo malo snažnije pokretati papucice, to je sve.
Do sada je dobro. Zabavljajući se razmišlja o onima koji su predvidali da će njegov let nesretno zavrsiti, slomljenih kostiju i smrcu. Evo ga ovdje, dug je put presao, a nema čak ni modrice, a kamo li slomljenu kost. Ali tada ponovo pogleda dolje i ono što vidi stvarno ga uznemiruje. Zakon gravitacije stize ga brzinom od otprilike devet
stotina metara u sekundi - i ubrzava. Tlo mu se sada zabrinjavajuće naglo priblizava. Uznemiren je, ali daleko od ocajanja. 'Moja me naprava donijela ovoliko daleko u sigurnosti', kaze sam sebi. 'Samo moram nastaviti.' I tako pocinje okretati papucice svom svojom snagom. Što mu dakako uopće ne pomaze, stoga što njegova naprava jednostavno nije u skladu sa zakonima aerodinamike. čak i kada bi u svojim nogama imao snagu tisuca ljudi - deset tisuca, milijun - ta naprava ne bi mogla letjeti. Ta je naprava osudena - a isto tako i on ako je ne napusti."
Evo povezanosti: mi smo kao civilizacija prije nekoliko tisuca godina krenuli putem koji vodi ka propasti. Buduci da je put dug mi mu ne vidimo kraj. Odnosno, vidimo, ali se nadamo da ćemo ga ipak nekako izbjeci. U pocetku smo se osjećali izvanredno, zaneseni energijom, poletom i entuzijazmom. Ništa nas ne može zaustaviti i smatramo gluposcu sva upozorenja čak i ako se jave. Tek na posljetku, a to je otprilike sada, javljaju se zamisli da nešto nije u redu i da možda srljamo u propast. Ipak, većina ljudi i dalje ne mari za to, već slijepo odmahuje rukom i nastavlja u istom smjeru iako se on već pokazao kao nedjelotvoran, opasan i štoviše smrtonosan.
može li se nešto učiniti. može. Potrebno je napustiti mem Uzimateljske kulture i jednostavno otici. još malo iz Ishmaela:
Navod iz Ishmaela:
"Znamo što se dogada kada uzmemo pretpostavku Uzimatelja, da svijet pripada čovjeku."
"Da, to donosi propast."
"A što se dogada kada uzmes pretpostavku Ostavljaca, da čovjek pripada svijetu?"
"Tada se stvaranje nastavlja zauvijek."
"Kako to zvuci?"
"Glasovao bih za to."
U prispodobi to su naprave koje su ostavljene na tlu kao nepotrebne. Zanimljivo je da postoje kulture koje su krenule nasim putem ali su ga napustile.
Kultura Maya. 3000 godina kulture i civilizacije, a zatim su gradovi napusteni. Nitko ne zna zašto. Jednostavno su napusteni.
Olmeci. Kultura koja je trajala nekoliko stotina godina - od 900 do 1200 g prije nove ere. A zatim je napustena. Ne zna se zašto.
Dvije stotine godina kasnije izgraden je Teotihuacan. Cvjetao je oko 250 godina a zatim je, kako kaze enciklopedija "unisten, spaljen pa čak vjerojatno ritualno izbrisan".
Hohokami. Narod u juznoj Arizoni koji nije živio u gradovima već u mrezi naselja. Poljoprivredno vrlo jak. Nakon 500 godina napustili su taj način života i vratili se plemenskom. Samo ime Hohokami znači oni koji su otisli.
Povjesnicari objašnjavaju uništavanje tih kultura činiteljima kao što su prirodne katastrofe, klimatske promjene, neprijatelji, isusivanje zemlje i tako dalje. Ali, Quinn vrlo kratko ali djelotvorno objašnjava kako to mogu biti samo privremeni razlozi. Da su ti ljudi željeli živjeti na taj način oni bi poceli ponovo. Ali nisu. Probali su civilizaciju. Odlucili da nije vrijedna truda i jednostavno otisli. Vratili su se u plemenski način života koji je djelotvorniji, pravedniji i bolji.
Sada će mnogi uzdignuti obrve. Plemenski način života? Zar se predlaze plemenski način života kao izlaz iz problema nase civilizacije?
Odgovor je da i ne. Ne, zato jer se ne radi o etnickim plemenima. Da, zato jer se radi o istom svjetonazoru koji objedinjuje plemena; načinu života koji objedinjuje clanove plemena.
Ono što Quinn predlaze u svojoj najnovijoj knjizi, a što gotovo u potpunosti potpisujem, je Nova plemenska revolucija. Plemena u kojima se predstavlja udruživanje prema profesijama. Odnos prema radu i zaradivanju za život, kao i prema samom životu nije Uzimacki, već Ostavljacki.
To se može učiniti. Štoviše, to se mora učiniti ako zelimo preživjeti. Kao što sam rekao, optimista sam. Također sam čovjek od akcije. Zelim poceti što prije. Ne zelim da nam vrijeme istekne, kao što je isteklo vrijeme za ovo predavanje. Cim prije budemo mogli objavit ćemo najnoviju knjigu Daniela Quinna: Izvan civilizacije, a zatim ćemo početi s konkretnim zamislima o Novoj plemenskoj revoluciji. Iako nam se zuri, ne smijemo biti nestrpljivi. Mijenjamo svijet, ne zaboravite to. Moramo to učiniti pametno. Najprije dobro proučite Pricu o B i Ishmaela. Zatim ćemo pricekati svibanj sljedeće godine koji će vjerojatno predstavljati prekretnicu za svijet ovako ili onako. Nakon toga će biti vrijeme za akciju, vrijeme za promjene. Za sada ucimo i pripremamo se.
