"Stoga, dajte sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima."
Prorok, Halil Ðubran
Ovako je poznati pjesnik opisao Zakon davanja u svojoj knjizi Prorok. Preventivnim mjerama možemo utjecati na našu sudbinu, mijenjajući loše tendencije u bolje i čineći one dobre još boljim. Vještina davanja je vrlo značajna vještina. Zbog toga će vam đjotiš savjetnik među prvim napucima ponuditi upravo taj način djelovanja na uravnoteživanje utjecaja određene grahe (planeta) u vašoj natalnoj karti. Nemojte se začuditi ako vam predloži da u četvrtak (dan koji pripada planetu Jupiteru) poklonite nekom učitelju ili učiteljici narančasto cvijeće. Ili, u ponedjeljak (Mjesečev dan) pomognete samohranoj majci jer je načelo suosjećanja, zaštite i majčinstva načelo Ćandre utjelovljenog u Mjesecu. E sad, ako prihvatite taj naputak bez čuðenja i s razumijevanjem da ste na taj način dali nešto od sebe sa svjesnom namjerom rada na sebi i svojim životnim tendencijama razdoblja u kojem se nalazite, a prema preporuci đjotiša, vjerojatno ćete naići na čuđenje svoje okoline. Naime, davanje nije općeprihvaćena aktivnost danas. U društvu u kojem živimo nema baš previše mjesta za davanje. Iako nas moral, etika, religija uče da moramo pomagati i davati, u praktičnom, svakodnevnom životu često nedostaje one prave istinske primjene zakona davanja. Vrlo rijetko nailazimo na one ljude koji su spremni dati bez očekivanja da će im biti vraćeno. Oni, koji poput mene imaju sreću da budu okruženi ljudima koji su upravo takvi i daju bez razmišljanja hoće li im biti uzvraćeno ili ne, su zapravo vrlo sretni ljudi. Sretni zbog davanja koje ne očekuje ništa zauzvrat, ali sretni i zbog toga što još uvijek postoje oni koji shvaćaju osnovni zakon davanja: sve što date, vratit će vam se mnogostruko. U toj jednostavnoj rečenici skriva se duboka istina koja povezuje i mnoge druge duhovne zakone. Prije svega, zakon karme ili djelovanja. Stara izreka kaže: kako siješ, tako ćeš i žeti. Svaka naša misao, riječ i akcija ostavlja trag u našoj okolini, a slobodno možemo reči i u čitavom svemiru. Što god učinili i kako to učinili, vraća nam se s istom mjerom. Ne postoji način da pobjegnemo od posljedica svojih djela. One će nas stići kad-tad, na ovaj ili onaj način. Danas su ljudi često vođeni idejom za lakom zaradom. Vrlo često to bude na nepošten način, iskorištavajući druge kako bi stekli osobnu korist. Pritom, davanju nema niti traga, a uzimanje je uzelo tolikog maha u našem društvenom sustavu da više i ne pomišljamo da nešto možemo dobiti besplatno. To je otišlo toliko daleko, da smo i primati prestali bezazleno jer u svakom daru kojeg dobijemo vidimo potrebu da na njega vratimo najmanje istom mjerom. Zbog toga davanje treba početi vježbati. Svakog dana poklonite nešto nekome. Ne mora to biti materijalna stvar, već i posvećeno vrijeme nekome je poklon. O osmjehu da i ne govorim. On ništa ne stoji, a velik je dar usamljenom ili tužnom srcu. Osjećaji su možda i najvažniji predmet darivanja. Oni su naše najstvarnije bogatstvo. Svo materijalno obilje koje možemo skupiti i zaraditi u životu ionako nećemo moći ponijeti sa sobom kad odemo sa ovoga svijeta. Ali, znanje koje smo stekli, iskustva kroz koja smo prošli i osjećaje koje smo razvijali u svom srcu i duši, to ostaje. Davanje omogućuje nastanak jednog od najdubljih mogućih osjeæaja. To je bogatstvo kojeg više nikada ne možemo izgubiti. Taj osjećaj je osjećaj neizmjernog unutarnjeg zadovoljstva i ispunjenja koje nastaje kad nekome pomognemo. Ono ima gotovo iscjeljujući utjecaj na naš duh i tijelo pa tako predstavlja i vrlo djelotvornu tehniku duhovnog razvoja za uzdizanje kvaliteta naše svijesti i našeg postojanja. U knjizi Umjetnost davanja (str. 5) A.P. Kezele opisao je vrlo detaljno Zakon davanja te ponudio tehnike pomoću kojih možemo davanje učiniti načinom za rješavanje materijalnih problema, psiholoških problema pa čak i načinom rješavanja tjelesnih i zdravstvenih poremećaja te razvoja boljih međuljudskih odnosa. Ponudio je mnoge metode i tehnike davanja te izradio kalendar umjetnosti davanja pomoću kojeg možemo vježbati vještinu usmjerenog davanja u svakodnevnom životu.
Za kraj, još jednom prekrasne Ðubranove riječi:
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline;
Oni daju kao što u dolini mrča širi svoj miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.
