U prošlom smo broju govorili o davanju kao vještini koja bi trebala postati naša svakidašnja praksa.
Govorili smo o osjećaju ispunjenja koji prožima cijelo naše biće kada dajemo od sebe ne očekujući ništa zauzvrat, a koji ima iscjeliteljsku moć. Rekli smo da svaki dar, vođen zakonom akcije i reakcije, biva mnogostruko vraćen darivatelju i da u Knjizi Života ništa ne prolazi nezapaženo pa tako ni darovi koje smo posijali šireći sreću, obilje, a nadasve ljubav onima kojima su bili namijenjeni. Napomenuli smo da davanje jeste i tehnika duhovnog razvoja koja nas uči kako ubrzati ostvarenje naših želja. Davanjem onoga što želimo, privlačimo u naš život upravo te kvalitete. Ako želimo više novaca, trebamo poklanjati novac. Ako želimo više znanja, pričajmo drugima o onome što smo do sada naučili. Ako želimo ljubav, budimo spremni biti ljubav i širiti je oko sebe. Što više nečega želimo, davanjem privlačimo te kvalitete u svoj život i pripremamo sebe da bismo mogli primiti.
Kad darovi stignu, počinje primanje. Često sam bila svjedokom situacijama kada su ljudi dobili nešto, a nisu znali primiti. Moje osobno iskustvo od prije dosta godina bilo je gotovo isto iskustvu tih ljudi. Kad bih primila nešto, odmah sam mislila kako je to vjerojatno s nekom namjerom. Bilo mi je neugodno, a u svojoj glavi sam dar smještala u ladicu na kojoj je pisalo: ne zaboravi vratiti. A ako je netko inzistirao na tome da je njegovo davanje bezuvjetno, pitala sam se zašto i kako sam ja to zaslužila. A vremenom sam naučila da još uvijek ima prekrasnih ljudi oko mene koji mi svakodnevno pružaju male darove koje im ne moram vratiti i da je to vjerojatno zato jer me jednostavno vole. Od njih sam naučila kako je primati bez obaveze isto tako velika vještina i zbog toga sam im neizmjerno zahvalna.
Danas je krug zatvoren. S radošću primam i dajem i zapravo se veselim svakom daru poput malog djeteta, bezazleno i s neskrivenom srećom.
Davanje me naučilo širiti ljubav i veselje, a primanjem sam naučila voljeti sebe. Tek s tim kvalitetama, ljubavi prema drugima i svemu postojećem te ljubavi prema sebi, ljubav je postala ono što ona jeste: sveprožimajući osjećaj čistog blaženstva, povezanosti i zajedništva. Stoga, i primati kao i davati treba znati!
Za kraj bih podijelila s vama Đubranove riječi iz "Proroka":
"I vi primatelji - a svi ste vi primatelji - ne
prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti,
da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davateljem
na njegovim darovima kao na krilima;
jer, previše se sjećati svojega duga jest
sumnjati u plemenitost onoga
koji ima prostodušnu Zemlju za majku i Boga za oca."
