Nedavno sam bila u Beču. Po prvi put u životu sam se uputila u grad prema kojem svaki civilizirani stanovnik Europe, a i šire, ima visoko mišljenje. Strahopoštovanje proizašlo iz upućenosti o kulturnom značenju toga grada.
Krenuli smo prije zore, dok se pun mjesec polako spuštao prema brdima zapada. Obično izbjegavam putovanja za vrijeme punog mjeseca, no ovaj put nije bilo mogućnosti odlaganja. Srećom, bila sam suvozačica, tako da sam si mogla dopustiti povremena sanjarenja opčinjena mjesečevom punom snagom. Sanjarenja su prerasla u punu stvarnost, ne izlaskom sunca, nego dolaskom u područje Alpa. Taj dan su blještave zrake moćnog kralja svjetlosti grlile svaku travku na božanstvenim obroncima planina. Kako je samo Pan bio ponosan! Njegovo carstvo je bujalo snagom ranojesenske zore, pršteći energijom svježeg dana. U takvim trenucima posumnjam u činjenicu da je ljudima disanje automatsko, urođena navika. Iza svakog zavoja, kada bih pomislila da nešto ljepše još nisam vidjela, dočekao bi me novi prizor! Prizore kakve sam zamišljala kao dijete, rođeno u ravničarskom kraju, dok bih čitala Heidi. Petrove ovce su bile posvuda, mirnije su se hranile sočnim biljkama, a one razigranije istraživale su koliko su zaista visoko te paperjaste igračkice koje im toliko nalikuju. U tren bi se spustilo koje božje stvorenje laganih krila i zacvrkutalo im da su to nebeske ovčice i da se one ne igraju sa zemaljskim bićima. Kao plaću za svoju informaciju piknulo bi koje zrno sa zemlje i odlepršalo dalje.
U trenu sam zaboravila da se vozim u automobilu, po modernoj autocesti. I kao da su me vile iz obližnje borove šume omotale u svoje halje i proletjele sa mnom kraj skupine crnih, gordih konja, prenijele me iznad orušenih kamenih zdanja na vrhovima litica (čini mi se da se drugačije ne bi niti moglo do tog dvorca ), kroz duboke zelene šume i iznad plavičastih, strmih vrhova.
Te osjećaje bi samo nakratko prekinuo koji veliki kamion protutnjavši pored nas. Bila sam zahvalna na divnom sunčanom danu, jedino bih u zadnjih sat vremena vožnje, svaki čas pogledala u mutno nebo u daljini, nadajući se da će taj kišni oblak nekako nestati, ili se ispadati prije nego što mi stignemo pod njegovo okrilje. Tješila sam se da zemlja oko nas i nije djelovala kao da je žedna, pa će se valjda taj prirodni proces isparavanja, kondenzacije i vraćanja vode zemlji zaokružiti negdje drugdje. Što smo prilazili bliže našoj destinaciji, sve mi se čudniji činio taj dugi oblak. Dvadesetak kilometara pred Bečom, slika se promijenila. Ogromna četvrtasta betonska zdanja zamijenila su pogled na neobrubljene, nejednake oblike prirode. Trgovački centri poznatih proizvođača namještaja, automobila, hrane i inih potrepština natjecali su se u većoj, blještavijoj i primamljivijoj reklami. Oblak je bio sve bliže i tada mi je postalo jasno gdje sam i kamo idem. Opčinjena ljepotom austrijskih prirodnih bogatstava, zaboravila sam da se nalazim u civilizacijski razvijenoj zemlji.
Nije više bilo brige da će se taj oblak izliti na nas. On je rastao od tla i obavijao grad smeđastom koprenom sve do vrhova najviših nebodera. Oblak čijem će rastu pridonijeti i ispušni plinovi našeg automobila.
Posao zbog kojeg smo došli brzo smo obavili, te nam je ostalo par sati za razgledavanje znamenitosti grada. No, nakon dvadesetak minuta hoda po Operngasse osjetila sam se prilično slabo. Buka automobila i tramvaja i nije bio toliki šok, uostalom i mi živimo u velegradu. Problem je bio što Beč ne poznajem i nisam mogla na brzinu naći izvor energije kao što u Zagrebu pri dugim obavljanjima poslova po gradu, skočim do Zrinjevca, Tomislavca ili barem do fontane na Trgu burze. Već sam osjećala da mi noge tonu do koljena u tvrdi beton. Od nemoći nisam bila u stanju gledati lijepe građevine oko sebe.
I tada nas nešto odgura u pokrajnju uličicu. Pred nama se ukazaše ogromna željezna vrata, a iza njih...
Val olakšanja mi je prošao svim osjetilima, ugledavši oazu ispred sebe. Kako zakoračismo na prostranu terasu zvukovi se potpuno promijeniše. Motore automobila zamijeni tihi žamor mladih koji su polijegali po osunčanoj livadi. Gorda visoka drveća s ponosom su nudila hlad svojih bujnih krošnji. No, tu soluciju odabrali su nešto stariji posjetitelji.
Zadovoljnih lica uživali su u smirujućoj energiji stoljetnih stabala, promatrajući svoje razigrane unuke kako ispituju oblike i mirise nasada, te tu i tamo potrče za kojim leptirom. Polaganim koracima građani su tražili svoj tepih zelene trave. I sve mirno, polako i u skladu. Malo ljudi je imalo potrebe za razgovorom. Većina je koristila priliku slušati zvuk prirode u svim njenim manifestacijama; kotrljanje kamenčića, cvrkut ptica, treperenje lišća. Tih nekoliko minuta nisu bili menadžeri, supružnici, studenti...Bili su samo jedno od očitovanja božanskog stvaranja. Sastavni dio prirode. Da, ta priroda je bila ograđena visokim zidom i ogromnim željeznim vratima, ali je zemlja ispod nje bila bez ograde. I ako ju je možda i presijecao koji tunel, ona je okolnim putevima crpla svoju snagu iz žarišta i širila je prema gore, prema onima koji razvijaju svoj život na njoj; Rađaju se, skupljaju iskustva, stvaraju i vole. I ponekad zaborave na čemu stoje i odakle onaj osjećaj svježine kada bosi stanu na meko tlo. Sjete se samo kad se približe posljednji časi i kada su svjesni da će se to tijelo koje je služilo duši za razvoj smjestiti u toplu zemlju. Jedna izreka sjevernoameričkih Indijanaca kaže: Veliki Duh je u svemu oko nas; i u zraku koji udišemo.Veliki Duh je moj otac, ali je Zemlja moja majka.
I kaže se da ljudi previše lutaju po oblacima. I to je točno. Tako rijetko se luta po zemlji. Umjesto jednog sata fantaziranja u naslonjaču, dozvolimo tijelu da luta po zemlji. Ne asfaltu. Zemlji.
Dozvolimo tijelu i duši da im se probude osjetila, da se prisjete iskonskih slika, mirisa, dodira, zvukova.
Potaknut ćemo ono vječno u nama da zaigra od radosti i napuni se energijom kojom ćemo onda lakše upravljati u svakidašnjem gradskom životu. I divne mogućnosti rasta koje nam pružaju zajednice pod nazivom Grad, moći ćemo iskoristiti na bolji, zdraviji način. Lakše ćemo odabrati ono što je prirodnije za našu vječnu dušu, jer ćemo biti odmorniji i tiši iznutra, te ćemo lakše čuti Njen glas u buci gradskih ulica.
Voli vas Oceana
