Kad život traži od nas više od igre…
Koliko raznih vidova ima ljudski život, koliko nam često nudi izazove, prepreke, iznenađenja, radosti i tuge! Ponekad plovimo njegovim vodama zaneseni, sretni i nasmijani, a već sljedećeg trenutka život nam se pretvara u gomilu neizvjesnosti. Događa nam se da živimo automatski, obavljajući bezbrojne svakidašnje obaveze, prihvaćamo svoja naslijeđa, ne postavljamo pitanja iako nam duše streme stalnoj promjeni i učenju. I onda u trenutku jedne pobune naše duše shvatimo da moramo ići dalje u smjeru našeg razvoja prihvativši život u svoj njegovoj ljepoti. Ali ljepota i životna energija nisu uvijek vidljivi na površini, oni se ponekad sakriju iza neugledne vanjštine.
Služenje je jedno od takvih aktivnosti čije lice ljudima nije privlačno, a čiji darovi dolaze nakon mnogo truda. Ono je, sasvim sigurno, jedno od vidova naših života jer nam usmjerava pažnju prema okolini s kojom razmjenjujemo energije i zajedno s njom rastemo, razvijamo se i učimo, unapređujemo život.
Služenje se pripisuje prirodnom načelu Šaniju (Saturn) koji je sinonim za težak rad, smrt, odgovornost. Šani nam daje smjer u životu, čvrstinu. Beskompromisan je i uporan, često nam postavlja prepreke oko kojih se moramo dobro potruditi da bi ih riješili. No, u kombinaciji sa ostalim prirodnim načelima daje najbolje od sebe, upotpunjava nas kao osobe, a kao veliki učitelj podučava nas životnim vrijednostima koje nisu uvijek ugodne.
Pitanje koje se nameće je da li služenje i voljenje života mogu ići usporedno jedno s drugim? Ili je možda riječ, kad pričamo o služenju, o zaostalim obrascima ponašanja iz prošlosti?
Zajedno ćemo pokušati pronaći odgovore u sljedećim recima, pogledati kakvo je mjesto služenje imalo u povijesti unutar društvenih struktura i je li njegova uloga danas drugačija, te kakav je sami smisao služenja.
Služenje nekad…
Povijesno gledano, čovječanstvo je prolazilo kroz razne sisteme: preko robovlasničkog, feudalnog, dominacije kraljeva, kapitalizma, a svemu tome nizali su se brojni ratovi koji su pokoravali nemoćne i podređene. Ogromna masa ljudi živjela je bez ikakvih prava na dostojanstven život i u takvim uvjetima izrasli su mnogi nepoželjni, bolni odnosi za većinu ljudi, a čije korijenje još i danas možemo vidjeti širom svijeta.
Ne tako davno, početkom prošlog stoljeća služenje je bilo daleko češće prisutno u načinu života ljudi, ali prvenstveno kao posljedica dominacijskog obrasca življenja potpomognuto tradicijom i vrijednostima koje je tadašnje društvo vrednovalo. Zapravo, ono je bilo neupitno, muški dominantni obrazac na svim razinama u društvu nije ostavljao mjesta slobodi odabira. To su bila vremena naših prabaka i pradjedova, a služenje se najčešće može poistovjetiti sa poniznošću, te nedostatkom osnovnih ljudskih prava što se većinom odnosilo na žene. Djeca su, također, od najmanjih nogu bila odgajana u duhu poslušnosti, podređena moćnom autoritetu, bilo obiteljskom ili društvenom. Sve to skupa pridonijelo je patnjama mnogih ljudi, a ujedno su iz toga izrasle težnje za temeljitim promjenama i sretnijim životom.
Takvo društvo karakterizirano je hijerarhijskom povezanošću koja je postojala među ljudima. Zbog takvog čvrstog autoritativnog obrasca odnosi su bili oblikovani na načelu podređenosti i nadređenosti. Povezanost ljudi u to vrijeme može biti donekle prihvatljiva, a dobar primjer može se naći u povezanosti sa prirodom, životinjama, zemljom na kojoj se najčešće radilo, osobito ljudi koji su živjeli na selu, za razliku od današnjeg otuđenja i uništavanja prirode.
Današnji stari ljudi svjedoče o tim vremenima kao razdoblju u kojem je bilo mnogo stege, poštovanja prema starijima, odgovornosti i ozbiljnosti, čvrstih običaja i teško mogu shvatiti suvremeno "nemirno" doba. Navikli na kruta pravila od djetinjstva, ne mogu se snaći u ponuđenoj slobodi. A to je karakteristično za sva živa bića, bilo ljude ili životinje koji se nađu u takvim okolnostima - svaka dominacija i ograničenost sputavaju razvoj duha, prirodnost i spontanost. Mnogi eksperimenti u znanosti potvrdili su takvo stajalište.
Primjerice, žene nisu imale mogućnost izbora svog partnera, najčešće su bile udavane za one koje bi im obitelj odabrala i već prema određenim interesima, uz bezuvjetnu podređenost svome mužu. U takvim uvjetima nije bilo mjesta sreći i ljubavi, odnosi su bili obilježeni značajnim služenjem starijim autoritetima u obitelji i društvu, generacije ljudi nastavljali su takve običaje još mnogo godina u najboljoj namjeri ne znajući za bolji život.
… i danas
Dok listamo stranice naše povijesti, vrlo lako možemo uočiti da danas živimo u daleko slobodnijem vremenu. Mi imamo izbor želimo li ili ne služiti nekome. Možemo raditi na sebi, baviti se svojim duhovnim razvojem, ponirati u dubine svoje osobnosti, učiti, otkrivati mnoge tajne i biti slobodni i svoji…ali tek u interakciji s drugim čovjekom i ljudima doživjet ćemo svoj rast i puninu osobnosti. Te interakcije su ljubav i služenje.
Što se krije iza čina služenja?
Iako je služenje često pod okriljem nekog teškog i neugodnog rada po nas, kao da bi ga najradije izbjegli jer nekako prirodno očekujemo lakoću u životu. Na probleme i prepreke se mrštimo, gunđamo i mislimo da smo možda nepravedno pogođeni, da smo žrtve života. Ako nam život ponudi neku priliku služenja, na prvu misao vjerojatno ga nećemo objeručke dočekati. Naša druga misao bi bila da bi se ono ipak moglo prihvatiti.
Ipak, služenje za današnje ljude ne mora biti djelo poniznosti premda bi se moglo pomiješati s poniznošću zbog duboko ukorijenjenih običaja iz prošlosti. Danas su društvene strukture doživjele značajne promjene, odnosi više nisu toliko kruti i hijerarhijski, prisutno je daleko više spontanosti i slobode.
Služenje postaje svjestan i odgovoran čin pojedinca nezavisan o shvaćanjima u društvu. Ono govori o stanju našeg duha. Služenje razvija u nama suosjećanje za druge ljude, osobito za one koji pate i ne mogu si sami pomoći, potiče u nama neke nove i nepoznate osobine, poput skromnosti i dobrote.
Služenje može biti čin radosti i snage ako pravilno shvatimo njegovo naličje.
Primjerice, ako netko njeguje ili samo pomaže nekoj staroj, nemoćnoj i nepokretnoj osobi, njegov rad je vjerojatno naporan zbog svih radnji koje mora napraviti za tu osobu, ali u suštini služenja teče energija života od jedne osobe prema drugoj oplemenjujući život na mnogo načina.
Služiti se može na razne načine: ono može biti doslovno i u nekom poslu kojim se bavimo, ako smo mu posvećeni s ljubavlju, a svijet od njega ima koristi. Svijetli primjer cijelom čovječanstvu je život i djela Pape Ivana Pavla II. koji je do svoje smrti s velikom predanošću i srcem služio Bogu i ljudima, te na taj način pridonio miru u cijelom svijetu.
Dovoljno je prisjetiti se i majke Tereze koja je također služila bolesnima i siromašnima. Ona je rekla: «Ne možemo činiti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavlju.»
Trebalo bi se povoditi za mudrošću sadržanoj u tim riječima; svatko prema svojim mogućnostima i znanju može dati doprinos za dobro u svijetu bilo kroz svoj posao, obične svakidašnje poslove ili kroz dobrovoljni rad. A sigurno ima oko nas mnogo malih, tihih i neznanih primjera ljudi koji svojim radom obogaćuju život drugih.
Možda radost koju donosi služenje nije onakva kakvu bi željeli jer donosi teret odgovornosti, preispituje nam ego, našu izdržljivost, strpljivost. No, u svojoj biti to jest radost koja podržava energiju života i ljubavi.
Sklad i svjetlo ispred nas
Iako danas u svijetu postoje mnoge organizirane inicijative ljudi koji pomažu ugroženima na jednoj široj razini, ipak je još uvijek ovaj naš planet mjesto prepuno siromašnih, bolesnih, tužnih i nesretnih. S druge strane, cvijeta materijalno obilje i bogatstvo, razlika u socijalnim statusima je veća nego ikada. Nije nužno da čovjek mora željeti pomoći drugome na razini svijeta, dovoljne su i samostalne inicijative u našoj okolini, a energija dobra prelit će se na stranu onih kojima je to potrebno. Rad naših ruku i dobre namjere srca možemo proširiti i izvan kruga najbliže okoline, to će sigurno značiti napredak na globalnoj razini, osobito ako takvih postupaka bude mnogo. Nakon svega, život će nam vratiti zahvalnošću i radošću.
