Ili bi bilo bolje napisati što se događa sa svijetom, jer Amerika njima vlada. Ili je barem tako do nedavno izgledalo.
Već sam nekoliko puta upozorio kako je zemlja koja je slovila kao primjer slobode, napretka i ljudskih prava, krenula u jednom sasvim drugačijem smjeru. Počelo je, tako se čini, s Bushovom sramotnom izjavom da neće potpisati Kyoto sporazum jer bi briga za ekologiju "ugrozila američki način života". Nakon toga su ga ugrozili teroristi u sprezi s tom istom američkom politikom po načelu oko za oko, zub za zub. Zatim su došli Afganistan i Irak, a eto sad se i sama priroda okrenula protiv Amerikanaca.
Raširio se glas da ni uragani ne dolaze slučajno. Jesu li ih možda prizvale molitve stotina tisuća onih koji su na svojoj koži, ni krivi ni dužni osjetili američko oružje i pohlepu za naftom? Ne znam, ali mi se čini da je i takvo razmišljanje previše pravocrtno. Možda teroristi uzvraćaju udarce na taj način - ali da li to čini i priroda?
Činjenica je, međutim, da svi osjećamo promjene. Nakon New Orleansa razgovarao sam s Connie Piesinger, svojom prijateljicom iz Kalifornije. Ispričao sam joj kakvo je ljeto bilo ovdje u Hrvatskoj. Osim kiše i drugih očiglednih pojava, oni koji se druže s morem i vjetrom zapazili su da ove godine gotovo da nije bilo pravog ljetnog maestrala. Windsurferi su bili prilično nesretni. "Kod vas je nestalo vjetra", rekla je Connie misleći na uragane, "pa se on sav skupio kod nas!"
Možda doista priroda uzvraća udarac, ali mišljenja sam da ćemo ga svi osjetiti, ne samo Amerikanci. Jer, da je to tako baš tako, zub za zub, onda bi nevrijeme trebalo bjesniti uglavnom nad Bijelom kućom, posebice nad glavom gospodina Busha, a ne dirati milijune uglavnom crne populacije New Orleansa.
Meni je zapravo najzanimljivije što sve te uragane zovu ženskim imenima. Simbolično, doista. Samo, da li ta simbolika ponovo izražava uvriježenu doktrinu naše civilizacije da u ženama vidi sve najgore, ili spoznaju da će upravo Majka Zemlja, dakle žena nad ženama, biti ta koja će presuditi ljudskoj gluposti?
No, nije sve tako crno, niti bismo se mi zapravo trebali baviti time. Spomenuta Connie služi mi kao nadahnuće što se tiče Amerike. Mnogo toga se tamo događa, a što ne dolazi do nas zbog medijske cenzure. Zato me ona obavještava iz prve ruke. Primjerice, zapanjujuće je koliko ljudi doista diže glas protiv trenutne politike i opće situacije. Veterani, majke, učenici, žene - prema onome što znam, Amerikanci su danas mnogo manje podijeljeni nego što su to ikada bili. Čak su i stari dobri Rolling Stonesi otpjevali koju "slatkom neokonzervativcu" i posumnjali da je patriot, te ga nazvali za ovu prigodu neprevedenim "crock of shit".
Ako pogledate s duhovne strane, zanimljivo je da mnogo od tih ponuđenih, alternativnih odgovora na situaciju nisu tako različiti od neokulture o kojoj pričamo ovdje, u kolijevci neolitske civilizacije. Za one koji imaju volje i vremena, par linkova koji će vam pokazati jednu drugačiju Ameriku, onu mnogo bliže našem srcu i nadajmo se, Ameriku budućnosti.
http://www.dissidentvoice.org/Aug05/Haitsma0829.htm
http://www.commondreams.org/views05/0826-21.htm
http://www.truthout.org/cindy.shtml
U međuvremenu, dok se oni tamo ne srede, možda bi bilo dobro da im mi ovdje pokažemo da se može drugačije. Vrijeme je za neokulturu; vrijeme je da doista nešto bitno promijenimo u načinu na koji živimo.
Adrian
