Jedna od boljih zamisli Jamesa Redfielda, autora planetarni poznatog Celestinskog proročanstva, je ona o polarizaciji kolektivne svijesti. Naime, Redfield tvrdi da se u ovom trenutku povijesti odigrava drama između "starog" i "novog": između onih koji vide katastrofu na kraju puta kojim smo, kao čovječanstvo, krenuli, te onih koji smatraju da će se nagomilane teškoće već nekako riješiti.
Naravno, oni prvi svjesni su nužnosti promjene u našem načinu života, a oni drugi bi zadržali stari pristup svijetu i životu.
Gotovo da sam u napasti da jednu od te dvije strane nazovem dobrom, a onu drugu lošom. Ipak, neću popustiti toj napasti jer crno-bijela podjela je jedan od temelja starog načina razmišljanja. Polarizacija je tu, u to ne sumnjam. Ali, oni koji žele da iz nje nastane nešto dobro, a ne samo sukob strana različitog mišljenja, moraju izbjegavati prosuđivanja.
Teško je pristupiti onima koji razmišljaju na "stari" način. Upravo ih taj "stari" način sprječava da se pokrenu u novom smjeru. Tako se, usprkos dobroj volji, često nalazim u ulozi da govorim onima koji su već ionako promijenili svoj život ili su ga počeli mijenjati. Međutim, to je mjesto s kojeg je potrebno početi. Ovaj mali časopis kojeg ste upravo počeli čitati tek je kap u moru napora koji se moraju učiniti da bi se pomogla pozitivna promjena.
Mislim da nema potrebe objašnjavati zašto nam je promjena potrebna. Dovoljna je jedna riječ: PATNJA. Ljudi su danas uglavnom nesretni. Nesretni su u tolikoj mjeri da većina njih ni ne zna da su nesretni jer to stanje smatraju prirodnim! Patimo zbog bolesti, patimo zbog neimaštine, patimo zbog loših međusobnih odnosa, patimo jer ropski radimo, patimo jer ne znamo kako ispuniti želje, patimo jer… ima tisuću razloga za patnju. A rješenje? Možda je točno da postoji i tisuću rješenja, ali svima je osnova ista: ZNANJE. Kad bismo znali KAKO, mogli bismo ukloniti patnju, mogli bismo biti sretni i živjeti na način dostojan svjesnog i duhovnog bića; mogli bismo živjeti na način na koji zaslužujemo i, usuđujem se reći, na način kako je to zamišljeno.
Širenje znanja i to upravo znanja o uklanjanju patnje, ugrađeno je u misiju Dvostruke duge, a jednako tako i u moju osobnu misiju. "Zelena Tara" je jedan od načina da se ta misija ostvari. Za sada, ovaj je časopis samo nagovještaj onoga što bi u budućnosti mogao postati. Njegova namjena je da nam omogući bolju i djelotvorniju međusobnu komunikaciju, a namjena ove kolumne koju ću, nadam se, još mnogo puta pisati, je da progovorim o nekim aktualnim i svakodnevnim temama, ali iz perspektive nove paradigme, novog načina razmišljanja.
"Zelena Tara" je dobila ime namjerno i s punom sviješću i odgovornošću. Tarino ime ste vjerojatno svi čuli. Neki od vas znaju da je poznata kao boginja suosjećanja. To je točno. Njeno je suosjećanje bilo toliko veliko da se odrekla sebe u ime drugih. Legenda kaže da je Tara rođena kao ljudsko biće te da je kroz svoju nezaustavljivu želju i ispravna djela napredovala sve do kraja evolucije. Međutim, kad se našla pred posljednjim korakom, kad je trebala učiniti samo jedan mali pomak i zauvijek preći iz ljudskog postojanja u nebesko, nešto ju je zadržalo. Okrenula se natrag i iza sebe, u moru samsare, u moru privida i patnje, ugledala je milijune ljudskih bića kako strašno pate. U tom trenutku je shvatila da njen odlazak u nebeska područja, njeno prosvjetljenje, neće ništa značiti za sve njih. Oni će i dalje patiti. U Tari se probudilo suosjećanje. Nije mogla otići. Ne prije nego pomogne nekome, ne prije nego nešto učini. Ali što? Što učiniti da smiri svoje srce koje je patilo zajedno s nesretnim čovječanstvom? Razmišljajući o tome, shvatila je da ne može izabrati kome pomoći, a kome ne. U njenim očima svi su bili jednako vrijedni. I tada je donijela odluku. Izrekla je riječi koje su promijenile svijet. "Ja, Tara", rekla je, "neću doseći svoje vlastito prosvjetljenje prije nego i posljednji od ovih patnika ne bude ispred mene! Sve dok i posljednji od njih ne zakorači u nebeska područja!"
Izgovorivši svoj obvezujući zavjet Tara je osudila samu sebe na vječno pomaganje drugima. Prosvjetljenje će joj uvijek biti nadomak ruke, ali će ga doseći posljednja. Ali, ona je svoj zavjet izrekla srcem punim suosjećanja i zbog toga je odmah bila nagrađena. Uzdignuta je iz ljudskog postojanja i dobila status božice! Zapravo, Tara se na neki način podijelila. Jedan dio nje postao je božanski, a jedan je ostao u ovoj dimenziji da zauvijek pomaže ljudima koji pate nudeći im znanje. Taj dio Tare koji je ostao, dobio je svoje ime: Zelena Tara.
I eto, u čast toj legendi, sa željom da slijedimo ista načela širenja znanja, potaknuti istim motivom suosjećanja, naš se časopis zove poput nje. Nadam se da će "Zelena Tara" s vremenom narasti i postati jaka; nadam se da će u ovom vremenu polarizacije poslužiti mnogima poput svjetionika na putu do unutarnjeg mira, znanja i sreće, te da će dati svoj doprinos u stvaranju boljeg svijeta za sve nas.
